"Kralj Tomislav: Povijesna činjenica ili legenda?"

 Postojanje kralja Tomislava – povijesni dokazi i historiografske rasprave

Slika: Kralj Tomislav na prijestolju, Josip Horvat, 1941.

Kralj Tomislav jedno je od ključnih imena hrvatske srednjovjekovne povijesti, no pitanje njegova postojanja i statusa u historiografiji i dalje izaziva rasprave. Dok su neki povjesničari u prošlosti dovodili u pitanje njegovu povijesnu autentičnost, dostupni izvori snažno podupiru tezu da je Tomislav zaista bio vladar Hrvatske početkom 10. stoljeća.

Povijesni izvori

Najvažniji izvor koji potvrđuje postojanje kralja Tomislava jest pismo pape Ivana X. iz 925. godine, u kojem se obraća dalmatinskom svećenstvu i spominje „Tamislao, rege Chroatorum“ („Tomislav, kralj Hrvata“). Ovo je jedan od rijetkih izvornih dokumenata koji izravno potvrđuju Tomislavovu titulu kralja.

Dodatno, Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana u 13. poglavlju spominje Tomislava u kontekstu događaja iz 914. godine, navodeći ga kao vojvodu (dux), što ukazuje na njegovu vlast nad Hrvatskom prije nego što je formalno postao kralj.

Ljetopis popa Dukljanina, poznat i kao Regnum Sclavorum biskupa Grgura Barskog, također spominje Tomislava, iako je ovo djelo nastalo znatno kasnije te je njegova vjerodostojnost često predmet kritičke analize. Prema ovom izvoru, Tomislav je bio vojskovođa i uspješan ratnik koji je tijekom svoje vladavine porazio Ugare i zadržao hrvatsku neovisnost.

Uz klasične izvore, postoje i zapisi bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta u djelu De Administrando Imperio, gdje se opisuje Hrvatska u Tomislavovo doba, iako se on izrijekom ne spominje.

Pitanje krunidbe i legendarnih elemenata

Oton Iveković, Krunidba kralja Tomislava 

Jedno od najpoznatijih, ali i najmanje potvrđenih predanja vezano uz Tomislava jest njegova navodna krunidba u Duvnu (današnjem Tomislavgradu). Povijesni dokazi o ovoj ceremoniji ne postoje, a ideja o Tomislavu kao prvom okrunjenom kralju Hrvatske vjerojatno je nastala kasnijom nacionalnom tradicijom.

Stručne rasprave i međunarodni izvori

U modernoj historiografiji postoje znanstvene polemike o Tomislavovu statusu i ulozi. 

Dio hrvatskih povjesničara 20. stoljeća pod utjecajem jugoslavenske historiografije bio je sklon minimaliziranju Tomislavove uloge, nazivajući ga knezom umjesto kraljem.

Međutim, suvremena istraživanja, uključujući analize u španjolskim, poljskim i arapskim arhivima, ukazuju na potrebu za revizijom nekih ranijih stavova.

Primjerice, poljski povjesničar i orijentalist poput Tadeusza Lewickog u: T. Lewicki 1956-1969: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, kao i Warczakowskog (2004.) u: M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 te N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007, analizirali su Tomislava kroz manje poznate europske izvore, dok su arapski izvori također zabilježili odnose između Hrvatske i muslimanskog svijeta tog doba.

Također službena strukovna izjava iz Hrvatskog Instituta za povijest: 

"Prvi hrvatski vladar koji se u službenim, diplomatičkim izvorima spominje kao kralj bio je Tomislav (o. 910. - 928.). Tomislava kraljevskom titulom (rex) oslovljava papinska kancelarija u pismu pape Ivana X. iz 925. godine.

Obzirom da je u „Salonitanskoj povijesti“, djelu splitskog arhidjakona Tome iz 13. st. uz Tomislava navedena titula kneza (dux) i 914. godina u historiografiji vlada podijeljeno mišljenje je li on kraljevski naslov uzeo (ili dobio), ojačan u medjuvremenu vanjskopolitički uspjesima ili taj naslov predstavlja tek terminološki odraz podizanja ugleda hrvatskih vladara.

Iako se na temelju postojećih izvora ne može zaključiti je li Tomislav bio okrunjen, odnosno kada se i gdje to zbilo, sve činjenice upućuju na zaključak da ga možemo smatrati prvim hrvatskim kraljem. U prilog toj tvrdnji govori i dotadašnja intitulacija hrvatskih vladara, koja unatoč neujednačenom vladarskom nazivlju (dux, comes, princeps) prati polustoljetni uspon Hrvatske od vazalne kneževine prema punoj samostalnosti – dosegnutoj već za Branimira no ojačanoj vanjskopolitičkim uspjesima samog Tomislava – kao i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

Osobito važno vrelo prvoga reda na temelju kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara 10. stoljeća je nadgrobna ploča kraljice Jelene (iz 976.) u kojoj se njezin muž Mihajlo (Krešimir) i sin Stjepan (Držislav) oslovljavaju kraljevima..."

https://www.isp.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=341&Itemid=31

Hrvatska povijest i izazovi očuvanja povijesnih izvora

Jedan od ključnih razloga zbog kojih o Tomislavu i drugim ranim hrvatskim vladarima nemamo više sačuvanih podataka leži u turbulentnoj povijesti ovih prostora. Dok su se u većem dijelu Europe tijekom srednjeg vijeka razvijale stabilne državne strukture, institucije i akademska tradicija bilježenja povijesti, hrvatski prostor bio je neprekidno izložen vojnim sukobima.

Učestali ratovi, invazije i stalna borba za opstanak otežavali su sustavno zapisivanje i očuvanje povijesnih izvora. Pismenost se kod nas sporije širila na širi narodni sloj, dok su u Zapadnoj Europi monaški redovi i sveučilišta osiguravali kontinuirano bilježenje povijesnih događaja. Hrvatska je, unatoč povremenim razdobljima mira, bila podložna destrukciji arhivske građe uslijed sukoba s Ugarskom, Bizantom, Osmanlijama i drugim silama.

Nedostatak sačuvanih domaćih dokumenata doveo je do toga da se mnogi aspekti hrvatske rane povijesti rekonstruiraju iz stranih izvora, što dodatno otežava objektivno sagledavanje povijesnih činjenica. 

Stoga je od iznimne važnosti da se hrvatska historiografija aktivnije uključi u istraživanja u međunarodnim arhivima kako bi se popunile praznine u razumijevanju srednjovjekovne prošlosti.

S obzirom na doduše fragmentarne, nepovezane, ali ipak dostupne izvore, postojanje kralja Tomislava može se smatrati povijesnom činjenicom. Iako postoje nejasnoće oko određenih detalja njegove vladavine, titula kralja potvrđena je u autentičnim dokumentima poput papinskih pisama i na dva splitska crkvena sabora. 

Buduća istraživanja u inozemnim arhivima mogla bi dodatno rasvijetliti njegovu ulogu u srednjovjekovnoj Europi, a hrvatska historiografija trebala bi se aktivnije uključiti u analizu tih izvora kako bi se osigurala što preciznija i objektivnija slika njegove vladavine. Istovremeno, važno je uzeti u obzir i širi kontekst – nasljeđe čestih ratova i kasnije širenje pismenosti među narodom dodatno su otežali očuvanje pisanih tragova hrvatske rane povijesti, no to nipošto ne znači da je ona manje značajna ili da su njene ključne ličnosti, poput kralja Tomislava, tek puka legenda.

Autorica Bloga: Anita Prka Đurašić